Marko me dovezao do Klisa i bez puno zadržavanja krenuo sam dalje. Bilo je već 8 sati, a vrućina je pokazivala zube.
Prvo sam se spustio u rupu, a potom se iz nje, plazeći jezik do poda, izvlačio satima.
Upeklo je još više, a ja sam kroz opožarena područja bez imalo sjene nastavljao put prema Sitnom Gornjem. Vrag je odnio šalu iznad Rogoznice, ako se dobro sjećam imena, i već sam počeo gledati kako se izvuć iz gabule.
Srećom, naišao sam na crkvicu sv. Sebastijana, malo podno traila. Bacala je sjenu na desnu stranu, pa sam sišao i legao na kamenu klupu. Otkunjao sam nekih pola sata, nešto pojeo, a sjena je polako iščezavala. Popipao sam si čelo i shvatio da imam temperaturu. Dobro sam se pregrijao, a vodu sam morao štediti.
Shvaćao sam i da moram nastaviti put. Tada mi je sinulo – uzeo sam dva štapa, zavezao podložak za šator za ruksak, te štapove nabio u krajnje rupe drugog kraja podloška. Sada sam imao strehu koja mi je pravila hladovinu. Izgledao sam vjerojatno kao manijak, ali hladovina je činila svoje.
Došao sam i do Sitnog Gornjeg, te zasjeo u Svanuće, birtiju. Vlasnica je ishvalila moj smisao za improvizaciju vidjevši me kako s ceradom i štapovima talambasam ulicama.
Tu sam pak morao čekati da nestane vrućine, a potom krenuo dalje.
Izmjenjivala su se sela, a ja sam solidno napredovao. Sve do sela gdje me baka Luca nije ponudila hladnim sokom i soparnikom. Takvo što se ne propušta.
Došavši u selo Bašići odlučio sam zakampirati izvan groblja na nekom parkingu, no uskoro je počela takva bura da je ovo istureno mjesto postalo nemoguće za kamping. Morao sam se prebaciti na groblje gdje se nalazilo nešto trave, suhozid i stabla koja su me vrhunski štitili od bure.
Noć je bila dobra 🙂