Matt i ja smo krenuli uobičajeno – oko 7. Odmah nas je prodrmao trail žestokom uzbrdicom, no kada smo se našli na vrhu zadovoljstvu nije bilo kraja. Pogled prema Omišu je bio očaravajući.
Hodali smo razdvojeni jer nisam mogao kočiti. Matt je imao kartu i moja uputstva. Imao sam povjerenja u njega da će se snaći. K tome, signal je bio dobar pa smo se mogli nazivati uslijed nedoumica.
U jednom sam trenutku ugledao, a preko Omiške Dinare, Biokovo. Sumaglica ga je činila udaljenijim nego je bio. Veličinom je plijenio pozornost unatoč tome.
Došavši do crkvice uslijedilo je mukotrpno spuštanje prema zaseocima, a u jednome od njih sam naletio na hostel “Dalmatia”. Ušavši bio sam istog trena srdačno dočekan. Kim je pružila ruku, dugokosi Dan je ležao mašući mi, a vlasnik – krupni teksašanin – je odmah upitao što pijem.
Sa zanimanjem su slušali moju priču, a Teksašanin je upitao želim li besplatni ručak. Takvo što se ne odbija. Pileća prsa na ljuto, s mahunama i gljivama. Di ćeš bolje.
Pojavio se i Matt pa smo napravili zajedničku fotografiju, a ja sam ih sa zadovoljstvom zabilježio za cldt hikere novih generacija.
Vani je bilo jako vruće, ali morali smo nastaviti prema Brelima gdje nas je trebala dočekati Olga, ruskinja koja kada je čula za projekt CLDT odlučila svoj godišnji provesti hodajući sa nama, upoznajući Hrvatsku, Matta i mene.
Ulazeći u naseljena mjesta ljudi su me čudno gledali. Ha da, izgledam kao beskućnik, lutalica neugodnog mirisa i izgleda. Susretoh i prijatelja iz davnih dana. Nemalo se iznenadio, ali susprezao zagrljaj kada me onjušio 🙂 Mislim da se njemu i njegovoj ženi nije svidjelo kako izgledam.
U samim Brelima naletio sam na dr. Đikića. ” Gospodine Đikić, samo da vas pozdravim i pružim ruku.”, rekao sam mu. Nije se bunio, štoviše – za razliku od dosadašnjih susreta u ovome mjestu, zanimalo ga je odakle dolazim i što radim. Nakon što je čuo moju priču zamolio je svoju pratiteljicu da nas fotografira, a potom sam je i ja zamolio da uradi isto s mojim mobitelom 🙂 Skroman s vrhunskim utiskom na mene, dr. Đikić je sada još više top ljudina, primjer nama ostalima.
Već se mračilo kada sam došao do trgovine gdje je čekala Olga. Napokon smo se i osobno upoznali. Obavili smo i opskrbu u trgovini.
Zovnuo sam g. Željana, kojega mi je preporučio Leo iz Omiša. Srdačan glas me je uputio gdje da dođemo, a onda – evo i kombija po nas, a unutra je već sjedio Matt 🙂
Učas smo bili u restoranu Ivandićevi dvori, a Željan je činio sve kako bi nas lijepo ugostio. Počastio nas je večerom ribljeg karaktera, ponudio tuš i mjesto za spavanje, a potom i udjelio savjete za sutrašnju rutu. Bili smo jako zahvalni i sretni jer smo imali gdje spavati, i to puna želuca.
Bio je to još jedan dan prepun divnih susreta.
1 Comment
Nikola đikić i Dr. Đikić 🙂 🙂 🙂 🙂