Jutro je bilo divno, a staza kao iz bajke. Nivelirana, sjenovita i mirišljava. Bio je veliki gušt hodati toga jutra.
U jednom smo trenutku došli pred dilemu. Spustiti se uz more i vrevu turizma, ili probati nemarkiranim putem zaobići. Odlučio sam se za ovo drugo.
Ubrzo sam shvatio da je to bila pogreška, ali nisam olako odustajao. Put je postajao šikara, a trnje nam se zarivalo u kožu. Naposlijetku sam došao do litice i to mi je dokazalo da se moramo vratiti.
Izgubljeno bijaše sat vremena, možda i više, a i ponešto živaca. No, niz liticu se ne može i valjalo se što prije vratiti na dobru rutu i nastaviti dalje.
Spustili smo se i do seoceta uz more i tu je Olgi postalo teško. Nije mogla pratiti ritam, a meni je bilo gotovo nemoguće usporiti.
Došavši u seoce morali smo vidjeti što dalje. Pred nama je bio dobar uspon, a potom i sv. Ilija, vrh od 770 metara. Olgina intuicija joj je govorila da ne ide. Moja također.
Nazvao sam par brojeva i dogovorio joj smještaj u Pločama kod nadasve srdačne Matee. Bez oklijevanja je primila Olgu u svoj apartman. Dakle, Olga je krenula na bus za Ploče, a ja uz brijeg.
Bio sam dosta žedan cijeli dan. Čini se da su me vrućina i hod po asfaltu od kojih sat i pol dobro iscrpili.
Eksao sam po litru i pol hladnih napitaka kod trgovine, i nikako nisam mogao utažiti žeđ.
U planinu sam krenuo s 3 l vode, no zaprijetila je kiša pa sam stao pričekati što će biti. Čekavši skuhao sam si taljanete s azijskom juhom. Bomba soli je ušla u mene, a pola je litre vode otišlo na kuhanje. Po jedenju popio sam još pola litre. Dakle, ostao sam na dvije litre i s time krenuo u brdo.
Planina me dobro cijedila pa sam pio mnogo vode. Ubrzo sam shvatio da nemam baš dovoljno vode, no računao sam da neću gore spavati već se spustiti na Baćinska jezera i tamo, uz vodu, kampirati.
Uspon je bio jako naporan, a s mene je kapao znoj. Vodu sam već odavno štedio, te pio male gutljaje samo da je imam što duže.
Padao je mrak, a ja sam se uspinjao na posljednjem usponu prije vrha. Bijaše dosta strmo, ali ipak sam uspješno osvojio vrh.
Izvadio sam naglavnu lampu s nakanom da što prije krenem nizbrdo. Još sam se samo trebao pomokriti, a što sam učinio u praznu bocu. Naime, postao sam svjestan da bi silaženje moglo potrajati i da bih se mogao izgubiti, pa sam razmišljao da će mi u nuždi dobro doći bilo kakva tekućina.
Krenuo sam dolje i nakon dvije markacije izgubio trag. Jedva sam našao treću markaciju, pa četvrtu, žeđ je samo rasla.
Kamenje je bilo oštro poput noževa, rasjekline duboke dva i više metara, a staza nepostojeća. Bile su to izblijedjele markacije razbacane po kamenju. I po danu ih je teško naći, predmnijevam.
Kada bih dosegao nešto slično stazi pao bi mi kamen sa srca, ali staza bi uskoro opet postala kamenjarčina. Kada bih našao novu markciju zavrisnuo bih od sreće.
Točno u ponoć, nakon tri sata čiste muke, sam naišao na oznaku Voda. U nevjerici sam skrenuo prateći oznaku i ugledao bunar. Bio je pun. Sreći nije bilo kraja. Izvadio sam svoj lončić i prekrivku za ruksak iz koje sam iščupao učkur, zavezao ga za lončić i počeo pecati vodu. Trebalo mi je desetak minuta da napunim Sawyer mjeh i krenem s prvim filtriranjem direktno u usta.
Osjećaj je bio neopisiv. Pio sam hladnu vodu. Splet okolnosti i pogreška u procjeni su me koštali mnoge muke. Hodao sam punih 19 sati u ovom trenutku i osjećao sam se umorno, ali ipak zadovoljno jer sam uspio.
Još sat vremena i bio sam pokraj crkvice ponad Baćinskih jezera. Tu sam podigao šator i skljokao se od umora kao zaklan.
1 Comment
[…] Kad sam napokon stigao na vrh, još sam se samo trebao pomokriti, a što sam učinio u praznu bocu. Naime, postao sam svjestan da bi silaženje moglo potrajati i da bih se mogao izgubiti, pa sam razmišljao da će mi u nuždi dobro doći bilo kakva tekućina, zabilježio je na blogu. […]