Ujutro nas je Entoni prebacio do Janjine odakle smo s iste točke nastavili naše putovanje. Pelješac je i dalje oduševljavao, a ponajviše plodovima kojih je bilo u izobilju.
Trail je bio dobar, relativno ravan i to nam je omogućavalo da radimo dobre udaljenosti. Ipak, vrućine su polako postajale neizdržive, pa smo za stanke tražili debelu hladovinu. No, nastaviti se mora, koliko god vruće bilo. Tako je bilo i toga dana – a pauze sam radio češće zbog Olge nego zbog sebe.
Pauzu u podne sam napravio zbog sebe – naišli smo na trgovinu u Kuni, pa sam kupio prvo hladna pića za oboje, a onda sendvič i pivo. Bilo je to zasluženo osvježenje.
Nakon mnogo sati hodanja dohodali smo i do sljedeće trgovine. Nismo joj se nadali, što je činilo taj događaj još upečatljivijim. Hladna pića sam tamanio kao sumanut, ali štedljiva Olga ništa nije kupila.
Unatoč vrućini krenuli smo dalje i to Napeolonovim putem – starom kaldrmom što je sagradiše Francuzi davnih dana. Još odlijeva zubu vremena. Imali smo na toj dionici uspon, što je po ovakvoj vrućini bilo malo nezgodno, ali ništa što nismo mogli izdržati. Došavši na vrh polako se počelo nazirati more, a potom i Ston. Olga je htjela fotografirati, a ja sam se žurio u grad na susret s fotografom Jutarnjeg lista. Ako nešto ne volim to je kašnjenje i morao sam doći na vrijeme iz poštovanja prema fotografu. Olga je odlučila doći svojim tempom malo kasnije.
Napoleonov put. U daljini Ston,
Polako sam silazio i guštao u ovom grandioznom dijelu traila. Da, Pelješac se bližio kraju, ali je i dalje imao što za dati. Nabio sam slušalice i u ritmu Iron Maidena koračao sve bliže Stonu. Nažalost, ipak sam malo zakasnio, ali fotograf i ja smo se čuli telefonom i pričekao me.
Fotografiranje je brzo završio, a uskoro je došla i Olga. Zaželjela se kamenica. Sada mi je postalo jasno zašto je danas bila štedljiva. Željela se počastiti delicijom. Potražili smo restoran i naručili kamenice. Olga je jela s takvim zadovoljstvom da sam se samo smješio. Probao sam jednu i mogu vam reći da nisam ostao oduševljen.
Krenuli smo još za dana da se udaljimo od grada i nađemo dobro mjesto za kampiranje. Nismo puno odmakli, ali našli smo zgodno mjesto na verandi neke, po svemu sudeći ilegalne vikendice. “Ma neće zamjeriti…”, hrabrio sam Olgu. K tome, ilegalna je gradnja pa su vjerojatno mekša srca kad je u pitanju ovo što smo radili, razmišljao sam.
A Jutarnji list…..evo i isječka koji je izašao nekoliko dana kasnije: