Podržite ovaj projekt kupnjom dokumentarnog filma. HVALA!!!!
26. srpnja 2019.
Nakon jutarnje opskrbe uputili smo se prema Watertonu i oko 10 smo krenuli s pješačenjem. Prvih 6 – 7 milja se hoda uz rijeku i teren je ravan, ali i urbaniziran. Mnogo je rekreativaca, a vidjeli smo i obitelj bighorn koza. Staza je takva sve do brane, a onda pomalo kreće uzbrdica.
Inače, sjeverni terminus se nalazi na 1673 metra, dakle poput vrhova oko Zavižana. Susreli smo i tri thru hikerice, dvije Amerikanke i jednu Engleskinju. Kada je krenula uzbrdica malo nam je izbila zrak iz pluća. Nije ni čudno, video oprema je teška. Ruksak mi ima debelo preko 20 kilograma. Sila teža me zakucala za pod i stopala sam svojski osjećao. Na lijevo koljeno sam posebno obraćao pozornost, no nije počelo boljeti. Nadam se da će tako i ostati.
Izvori vode su bili smješni – dva kapajuću potočića, no uspjeli smo nešto iscjediti.
A onda smo pogodili i 18. kilometar staze što se nalazi na 2200 mnv i odlučili prikočiti. Naime, izračunao sam da mi treba ciglih 20 km dnevno da stignem do kraja prije leta za Hrvatsku. Zašto onda forsirati. Dakle, 527 m uspona smo već osvojili. Za čovjeka s jet legom sasvim dovoljno.
Našli smo, dakle, fino kamping mjesto, skuhali si malo hrane. Oblaci su uskoro zaprijetili pa smo složili šatore, a dok ovo pišem kišne kapi polagano udaraju o njegove stijenke. Laku noć 😴