Podržite projekt kupnjom dokumentarnog filma. HVALA!
27. srpnja 2019.
Dobro sam se naspavao, umor je bio žestok. Krenuo sam već u 6:20 i upijao jutarnju čaroliju. Ujutro je zaista najljepše hodati. Tišina je, mirno je, temperatura savršena. Da bi sve bilo na mjestu počeli su pucati vidici. Jedan, pa drugi…. Divota.
Krenuo sam se spuštati prema Platte river, tamo sam se opskrbio vodom i dobro najeo. Na silasku prema rijeci romantičan prizor – jedan se hiker opraštao od svoje žene. Zagrlili su se, poljubili, a onda je on otišao u svoju avanturu. Tada nisam znam, no taj će me čovjek zadužiti za dobročinstva 🙂
Potom ponovno vidici, no zahvaljujući opožarenoj šumi. Srećom bilo je poluoblačno pa vrućina nije kurila na najjače.
Naletio sam i na stolicu, usred šume, čekala je samo mene. Odmorio sam i razmišljao o desnom stopalu. Počelo je netipično boljeti. Izvana, sredinom. To stopalo sam slomio u prometnoj i od onda je malo kraće od drugog stopala i katkada mi zadaje probleme.
Nastavio sam u nadi da će prestati. Grmljavina iz daljine se približavala sve više, pa sam se sklonio uz kamen i pokrio sebe i ruksak ponchom za kišu.
Kada je kiša prošla valjalo je krenuti dalje. I tako sve do 15 sati kada je došla druga kiša. Sezona je monsuna i ovakvi su vremenski obrasci sasvim normalni.
Noga je sve više boljela, a morao sam potegnuti sve do vatrogasne postrojbe kako bih uzeo vode. To sam i učinio šepesajući oko pipe.
Bilo je 17 sati i kiša je po treći put prijetila. Brzo sam se kretao kako bih izbjegao slaganje šatora po kiši. Prešao sam cestu i zatekao se u Hightail kampu za konjušare i jahače. Puno konja, prikolica za konje i ljudi. Dakle, ništa od mog kampiranja. Crnilo je dobrano zavladalo nebom, a kada sam prošao zadnje konjušare bacio sam se na slaganje šatora. Taman je krenula kiša, no uspio sam sve sačuvati suhim.
Mrtav gladan sam jeo krekere, a potom i M&M-sa s karamelom i Skittlese koji su sada imali okus koji nikada nemaju u gradu. Bilo je božanstveno.
Po završetku kiše granulo je sunce i lijepo posušilo šator, a jahači su izveli prošetati konje. Prolazili su blizu mene, a dok sam izašao protegnuti noge dvoje me upitalo odakle sam i uživam li u trailu. “Dođi da te nahranimo!”, glasila je zadnja rečenica. Nažalost bio sam sit do grla.
Sada ležim u šatoru dok se izvana čuje učestalo rzanje konja. Noga me iznevjerila već nakon 40-ak km. Može li brže? Po glavi mi se vrzma ista ona rečenica koju sam gotovo svakodnevno vrtio na svojim thru hikeovima – jebote, kako ću sutra hodati….