18. kolovoz 2019.
Hladna noć je pogodovala lošijem snu. No, ovo je Colorado, nadmorske visine zahtjevaju takve temperature.
Nekako sam se natjerao da se pokrenem i pospremim stvari u ruksak. Prvi sam nestao s poprišta i polako tjerao prema prvoj vodi koja je bila udaljena dobrih 10-12 km. Bio je tu prisutan i jedan neočekivani uspon, ali nije bilo problema. Žuljevi nizbrdičari su tinjali, no nisu stvarali velike probleme. Naime, počnu klati nakon nekih 20 km.
“Ravničarski kraj” Colorada nas je lijepo ugostio. Sunce je sijalo, čak možda i previše, no nisam se bunio. Sve je bolje od kišurine i hladnoće.
Taman prije nego sam doklipsao do Highway 114 ugledao sam neko komešanje na cesti. Isprva nisam obraćao pozornost, a onda sam primijetio jednu hikericu, dvije žene, sokove i kinderbet pun hrane….da, kinderbet. Bila je tu i beba, ali nisam se previše zamarao njome kada je tu hrana. Žena mi se odmah počela ispričavati jer je hrana namijenjena motoristima koji samo što nisu došli. Uto je došao i Kyle, a žena se raspala i rekla da neće propasti zbog dva sendviča. O da, bili su božanstveni 😁
Prešavši autocestu našli smo se u nekakvoj dolini bez hladovine. Umah je postalo izuzetno vruće. Stao sam u neku mršavu hladovinu kod zadnjeg izvora vode za sljedećih barem deset, a vjerojatno i 12 km. Izračunao sam da mi je 2 l dovoljno, a ispostavilo se da sam s time povukao čak 20 km.
Pred kraj dana počeo sam sa spuštanjem u zlatnu dolinu. Noge su već dobrano osjećale veliku udaljenost. Onaj osjećaj kao da se koža stopala rastvara. Žuljevi nizbrdičari su se već odavno pobunili i davali mi do znanja da žele odmor.
Našao sam ga s Dirty Bird, Lindsey i Kylom na rubu šume. Cijeli je dan bio praćen kravljom balegom pa je tako i završio. Morali smo dobro razabrati gdje ćemo postaviti šatore.
Dani su postali kraći, osjetili smo to i danas kuhajući večeru sve do u mrak.