21. kolovoz 2019.
U jedan u noći me probudio vjetar što je odlučio divljački tutnjati preko sedla na kojem smo kampirali. Kako je pojačavao drvo koje se naslanjalo na također mrtvo drvo, a uz koja sam kampirao, su počela prozivoditi neugodne zvukove popuštanja. Krc, krek, skvik, nizali su se zvukovi. U 2 sam sata donio odluku da dižem sidro. Odluku je bilo teško donijeti, nije se lako natjerati nenaspavan iz tople vreće za spavanje da kreneš tumarati hladnim, mračnim i jezivim šumama kojima nikada nisam prolazio.
Bila su tri sata kada sam na prstima napuštao kamp kako ne bih probudio Old Schoola i Hummingbird koji su imali sigurnije mjesto za šator.
Hodao sam u pernatoj jakni i s čeonom lampom. Kako bih posvjetlio šumu tako bi mnoštvo sićušnih očiju zaiskrile. Trebala mi je i voda. Mobitel mi je govorio da ima nešto, ali je bilo suho. Ipak, 200 m dalje kapa iz stijene. Opet sam iskoristio svoju multi lopaticu i potočio si litru.
Iznad mene je svijetlio mjesec čija me žućkasta svjetlost podsjećala da sunce tamo negdje iza pruža ovome planetu dan. Iz daljine sam vidio snježnu fleku koja se, pretpostavljao sam, pružala preko traila. Tako je i bilo. Nekako se snijeg previše ljeskao pod svjetlom moje lampe. Prvi korak na snijeg je odagnao nepoznanice – snijeg je bio zaleđen. Nisam htio odsklizati i polomiti se pa sam zaobišao led s donje strane.
Zora je odugovlačila, već sam se zabrinuo. Teren nije bio blagonaklon prema mojim nogama. Stjenovit i težak tražio je od mene potpunu koncentraciju. Kada je napokon krenula nizbrdica i kada sam izbio na Snow Mesu (visoravan) i sunce je odlučilo pomalo ugasiti mrak. U Mesi je bilo izuzetno hladno i vlažno. Imao sam osjećaj kao da sam se spustio u zamrzivač. Sve je bilo smrznuto, a s vremena na vrijeme naletio bih i na pokoji šator. Suosjećao sam sa spavačima u njima. No, očekivano, nadmorska visina Mese je 3730 m.
U jednoj sam rupi vidio tarp i šator. Pod tarpom se netko migoljio. Vidio me. Parsto metara dalje sam stao i okrenuo se. Na horizontu je stajao Devin s uzdignutom rukom u znak pozdrava. Kada sam stao snimati sustigao me.
Iznad Mese su se valjali prekrasni oblaci. Šutke sam stajao podignute glave zureći u čudo i ljepotu.
No, morao sam krenuti dalje. Spuštanje s Mese je bilo u najmanju ruku neobično. Došao sam do ruba visoravni i krenuo se spuštati s ruba u ponor. Falila je samo ploča s natpisom “Acme Mesa”.
Za 40-ak minuta sam bio na cesti za Lake City, predzadnji grad prije Duranga. Prije podizanja palca valjalo je oprati zube i promijeniti majicu. Ova koju sam imao je bila za nuklearni otpad.
Doslovno četiri automobila i hop, staje netko. Žena mojih godina. Prehodala je CT prije nekoliko godina. Na izlasku iz auta sam se zahvalio i krenuo tražiti hostel. Uhvatio sam predzadnje mjesto. Tu su bili svi, a ponajviše su mi se iznenadili ovi moji – Kyle, Dirty Bird, Lindsey i Sydney. “Mislili ste me se tako lako riješiti, majku vam poljubim. Ali ne! Evo mene opet.”, sa smiješkom sam im govorio.
Zoe i Jesse su taman bile na odlasku, a ovdje su guštali i Belgijanci. Hostel vodi Lucky – triple crown hiker iz Irske koji se priženio ovdje. Na meni je pak bilo da se istuširam nakon ciglih 5 dana, odem oprati rublje, te s ekipom na večeru.
Po povratku u hostel zaigrali smo društvene igre, pričali viceve i sprdali se s Goldenom – 67. godišnjim hodačem koji je prehodao sve što se može. Koliko god da smo imali respekt prema njemu lovačke priče nismo mogli popušit 😁