26. kolovoz 2019.
Buđenje u hostelima nastupa uvijek rano. Tako je bilo i u Silvertonu. Pakiranje nove hrane je bio izazov. Nakon što sam sve ubacio u ruksak na krevet su mi doletjela dva pakiranja Mountain House klope. Donacija Kylea. To se ne odbija. Onda je doletio još jedan paket s iste adrese. Otpakiravaj, trpaj, zatvori. Zatim sam našao još dva Mountain House paketa u hiker boxu. Uzimam i to. Otpakiraj, strpaj, zatvori. Podsjećam, vreća za hranu mi je u sredini zbog video opreme koja mora biti na vrhu.
Dobro sam se namučio s time. Do Duranga imamo oko 120 km. Valja uzeti dovoljno hrane, a opet ne previše. To je umjetnost. Rijetko mi uspije.
Skočili smo do pošte, a onda sam zgibao na cestu stopirati do traila. Oni su još nešto obavljali po gradu, a ja s palcem u zraku pokušao pridobiti kojeg vozača. Četrdesetak minuta kasnije kročio sam posljednjom dionicom Colorado Traila.
Dobro sam krstario stazom. Neloše biješe. Dobri vidici, dobro raspoloženje, pokoji susret na trailu.
Plan je bio da isplovimo samo 15-ak kilometara. Došavši do točke gdje smo se dogovorili kampirati nemalo sam se iznenadio kada sam vidio masu hikera razbacane po kampiralištu. Tako je to blizu grada. Svi su blizu i nikome se ne da predaleko povući. Malo sam odmorio, a onda zapalio dalje. Hodao sam još neko vrijeme dok napokon nisam došao do riječice uz koju je bilo jedno kamping mjesto. Ne nadavši se da će Dirty Bird, Kyle i Sydney doći postavio sam šator. Tek što sam ga podigao trojac je ujahao u kamp. Stisnuli su se oko mog šatora cowboy style, dakle samo u vrećama. Zajedno smo večerali i polako utonuli u san uz šumovitu rijeku. Začudo, nije bilo toliko hladno 😁