28. kolovoz 2019.
Zadnji se probudio, prvi krenuo. Dan mi je od jutra bio spor i nekako truo. Jednostavno nije išlo. Krajolik je bio jednoličan. Već drugi dan sam viđao slične vizure, no ni to ne bi bio problem da sam se mentalno osjećao dobro.
Potrpao sam video opremu u ruksak i nastavio drobeći kilometre velikom težinom. Stao sam pojesti, no ni to nije pomagalo. Naposljetku sam odlučio odrijemati.
Probudivši se krenuo sam pomalo dalje. Nisam baš bio siguran iz kojeg sam smjera došao pa sam dvojio.
Staza je konstantno gubila i dobivala na visini. To je dvosjekli mač, no meni je nekako odgovaralo.
Tek kasnije krajolik se drastično promijenio pa sam bio primoran izvući video opremu. Dogovor je bio da noćimo uz Taylor jezero. Spuštao sam se prema njemu razrogačenih očiju i usuptnut ljepotom.
Na jezeru sam ubrzo išao nadoknaditi kalorije. Hrana je imala božanstveni okus. Utrpao sam preko 1000 kalorija, ali tijelo je tražilo još. Ništa do sutra. Rapidno ostajem bez hrane, pa je na snazi štednja. Takav vid funkcioniranja potiče maštu da kontemplira hranu – pizza, burger, cheesecake, gulaš, sladoled, roštilj….sve se lijepo vrti mozgom uzrokujući mokroću usta.
I danas smo odlučili kampirati samo u vrećama – cowboy style. Uskoro su iznad mene rotirali Mliječna staza i planeti Venera i Jupiter blješteći silinom kao da na nebu nema Mjeseca, jer ga nije niti bilo. Naime, mlađak je. Oh joy 😁 Na nadmorskoj visini od 3500 m, gdje gradova nema niti blizu, zvijezde su famozne. Gledao sam ih satima.
Već oko 23 postajalo je jako hladno. Biti će ovo duga noć, čini mi se.