Podržite kampanju i projekt kupnjom dokumentarnog filma!!! Hvala.
30. srpnja 2019.
Ranojutarnja uzbrdica nije pogodovala mom raspoloženju, baš kao niti bol u nozi. No, na trailu nema mnogo filozofije. Ustani i hodaj, osjećao se dobro ili loše. Od jutra je vrijeme bilo dosta oblačno i slutili smo da će u dogledno vrijeme pasti mnogo kiše.
Ipak, jutro je bilo savršeno za svladavanje drugog komada uspona. Znoja nije bilo. Kroz sat-dva stigli smo do planinske doline koju rasjeca obilna rječica, a visine nešto preko 3000 m. Tom smo dolinom hodali satima, sve dok nismo došli do njenog kraja kada se Chris okrenuo natrag.
Do tada nisam imao baš dobar ritam i dosta sam se mučio. Chris je pak odlučio vratiti se do auta i sutra trailenđelirati na Kenosha passu. Čim sam nastavio sam noga je proradila. Ne znam razlog, ali sljedećih sam 9 km, koliko sam si zadao do kampirališta i potoka, odradio besprijekorno.
Kiša je prijetila. Želio sam stići do kampirališta prije nego smoči sve i uspio sam. Digao sam šator u borovoj šumi, a kroz desetak minuta krenula je kiša. Do tada sam u šatoru guštao u gaćama i kratkim rukavima, ali kiša je sve rashladila. Uskoro sam se oblačio i zavukao u vreću za spavanje.
Netko je u međuvremenu podigao šator kraj moga, a ja sam si skuhao večeru. Napravio sam si raspored hodanja za dane ispred mene. Aproksimativno ih je 25.
Tonuo sam u san, a probudio me pun mjehur. Valjalo je izaći iz šatora. Uh. Po povratku obukao sam dodatnu robu i iskoristio sve trikove koje znam za ugrijati se. Ništa nije pomagalo. Smrzavao sam se na najjače.