Dani koji su uslijedili nakon kraja…going home!

Nakon dolaska do Monumenta 78, odnosno granice u šumi, valjalo je toga 2. listopada prehodati još 8 milja do Manning Parka, resorta gdje se može uloviti autobus za Vancouver. Tih 8 milja, odnosno tri sata je bilo izuzetno teško. Kada sam došao do Manning Parka prvo sam pokušao uloviti wi-fi da se javim onima kojima je stalo. Sjedio sam na parkiralištu potpuno prazan. Chukkarbird i njegova obitelj su mi prišli da razgovaraju, ali meni se nije pričalo. Potom sam krenuo istuširati se i oprati rublje. Plan je bio da autobusom u 1 sat u noći krenem za Vancouver. Krenuo sam na recepciju pokupiti kofer koji su mi Koreanci ostavili, no recepcionerka mi reče da ga nema. To mi nije sada trebalo. Ipak sam morao ostati dok se ne razriješi ta situacija. Srećom, Ben Nunn mi je ponudio da prespavam kod njega u sobi.

Ujutro sam odmah otišao na recepciju i pitao drugu recepcionerku i ona je odmah pronašla moj kofer. U sobi sam se odmah ubacio u svoju pamučnu robu, dok su drugi hikeri ljubomorni grintali 🙂 Sinoć su mi Hiker i Spearhead ponudili mjesto u njihovom unajmljenom autu da me prebace do Vancouvera. Sve se fino posložilo i u 10 smo krenuli.

Osim Hikera i Spearhead u autu su bili Little Budha i Grasshoper. Nakon dva i pol sata bili smo u Vancouveru gdje smo se pozdravili.

Iza ugla je bio Starbucks, mjesto s dobrim wi fijem. Tu smo se usidrili i odmah sam se javio Jeffu koji je, kako sam čuo, otišao iz Manning Parka dan prije mene. Čim je čuo gdje smo došao je. Tu smo se pozdravili s Little Budhom i Grasshoperom i krenuli prema njegovom hostelu da ostavim ruksak. Potom me je poveo u razgledavanje grada.

Otišli smo na pivo i pileća krilca i iskoristio sam priliku kontaktirati Gabrielu. Ona je Zagrepčanka koja je na doktoratu u Vancouveru i javila mi se nakon što sam objavio oglas na svojoj FB stranici da tražim smještaj u Vancouveru. Javio sam joj da sam u gradu. Dala mi je adresu i dogovorili smo se da ćemo se naći navečer. Vratili smo se u hostel po moj ruksak i s obzirom da je već padao mrak polako smo krenuli prema kampusu. Pričekali smo je u obližnjem restoranu. Jeff se vratio u hostel, a ja sam tu noć prespavao kod Gabriele koja je učinila sve da se osjećam kao kod kuće.

Sljedeće jutro sam krenuo do Jeffa. Odmah sam osjetio poriv da se ošišam. Bez ruksaka i hikerske odjeće moj izgled je bio neprihvatljiv. Nakon šišanja i brijanja našli smo se Jackom Pointonom, hikerskim drugom kojeg sam upoznao još u San Diegu.

Gabriela nas je meanwhile pozvala da posjetimo antropološki muzej za koji nam je osigurala ulaznice, tako da smo se pozdravili s Jackom i otišli prema kampusu.

Poslije smo otišli kod Gabriele jer je ponudila Jeffu da prespava kako ne bi plaćao skupi hostel. Te smo večeri premjerno gledali sve moje videe s putovanja i dobro se nasmijali.

Ujutro smo se pozdravili, zahvalili Gabrieli, koja je bila jako dobra prema nama, te se uputili na autobusni kolodvor i prema Seattle-u.

Došavši na kolodvor naletjeli smo na Sherwintera – hikera kojeg smo obojica viđali zadnjih dana PCT-a. Također je išao za Seattle, a malo poslije je došao i Action Jackson koji nas je odmah pozvao na PCT druženje koje će se navečer održati u Seattleu.

Putovanje je bilo ok, uz neizostavni rigorozni pregled na granici s SAD-om. Par sati kasnije došli smo u Seattle.

S ruksakom i koferom se bilo teško kretati po Seattleu. Trebali smo doći do pivnice gdje će biti druženja, a tu je po nas došao Rusty kod kojeg smo proveli noć.

Nakon druženja Rusty nas je odvezao prvo u svoju lokalnu birtiju gdje smo svjedočili pravoj saloonskoj makljaži pijanih mušterija, a potom smo išli kod njega kući gdje nas je njegova cura dočekala s finom večerom.

Drugo jutro smo išli do REI-a, da zamjenim dotrajalu opremu, ali prije toga smo svratili na grob Jimija Hendrixa.

Nakon ture po gradu Rusty nas je vratio svojoj kući gdje smo prespavali još jednu noć i uživali u kulinarskom umijeću njegove cure.

Drugo jutro smo vlakom otišli do centra gdje smo malo razgledavali. Danas nas je obećao ugostiti Lee Jacobson, sada već poznat čitateljima mog bloga.

Lee nas je pokupio na stanici light raila i odmah poveo na večeru kojom nas je počastio. Druženje je bilo kvalitetno, a nakon nje smo išli spavati. Ujutro nas je Lee odvezao do željezničkog kolodvora gdje smo se ukrcali u vlak za Tacomu gdje nas je Zippy pozvala na Octoberfest. Naime, njen muž ima micro brewery i svake godine imaju zabavu.

Nakon Octoberfesta vratili smo se u Seattle. Tu smo noć planirali provesti kod drugog dobrog Hrvata koji mi se također samoinicijativno javio preko FB-a. Bijaše to Matko. Primio nas je u svoj dom kao i Gabriela. Noć je prošla odlično, a rano ujutro Jeff je otišao na autobus. Bio je još mrak i susprezali smo suze. Zastali smo još trenutak, a onda je otišao….i tko zna kada ćemo se opet vidjeti.

Uskoro se probudio i Matko i nakon što sam se spremio otpratio me dio puta. To se zove dobrota. Gabriela i Matko – od srca vam hvala!!!!!

Još sam svratio u REI, također trgovinu no.1, odakle je sve krenulo za tu ogromnu tvrtku koja mi je indirektno, svojom trgovačkom logikom jako pomogla kada je u pitanju moj boravak u SAD-u. Kupio sam novo kuhalo i uputio se prema aerodromu.

Tu me je čekao moj Boeing 747. Boarding je prošao bezbolno i uskoro sam sjedio u avionu čekajući da krene.

A onda sam preletio PCT. Emocije su me preplavile, a oči su se širom otvorile ne bih li prepoznao koji vrh. Prepoznao sam Glacier Peak, a u daljini je probijao oblake Mt. Rainier. Ispod mene su još hodali mnogi thru hikeri koje sam poznavao i još više onih koje nisam poznavao. Vrijeme je postalo oštro i opasno, a negdje u tim bijelim vrletima nalazili su se i Matt, Manny, Just Will, Josh, Shunta, Jazzus…i još mnogi drugi. Kasnije sam saznao da su Matt i Just Will morali odustati 130 milja prije kraja, Manny je morao uzeti alternativnu rutu i završiti na granici s Kanadom puno zapadnije, a za Josha i Jazzusa ne znam. Nažalost, jedan je thru hiker nestao. Njegovo ime je Sherpa. Nisam ga poznavao, no znam da potraga još uvijek traje. Zadnji je put viđen nekad u listopadu u Snoqualmieu. To je još jedan pokazatelj da PCT nije šala, ljudi tamo ginu i oprez je prijeko potreban. Srećom, Matt i Just Will (jedan od Washington guysa) su to na vrijeme shvatili, baš kao i ja kada sam nakon Burney Fallsa rekao Mattu da moram ići brže, prije nego dođu snjegovi. Bijaše to prekretnica mog putovanja, kada sam ubacio u 5 brzinu i krenuo u bitku sa satom.

Sada je možda neki hiker gledao u avion u kojem sam ja bio i zamišljao isto ono što sam ja zamišljao zadnjih mjesec dana putovanja – kada ću biti u tom avionu?

Let je trajao bezbolnih 8 sati, što je u odnosu s letom za LA bilo neusporedivo lakše. U avionu sam u videoteci našao film Wild. Oh, prikladno. Pogledao sam ga i shvatio da je film sniman na samo 3 autentične lokacije (Crater Lake, parkiralište kojih 15 milja od Crater Lakea i Bridge of the Gods)…..no, dovoljno da mi te scene izvuku osmjeh na lice. Presjeo sam u Londonu i uskoro sam parao nebo nad Zagrebom. Tog 11.10. sam nakon gotovo 6 mjeseci neprekidnog putovanja po prvi puta vidio svoj dom. Taj dom je sada za mene bio puno drugačije mjesto. Po dolasku na terminal prvi koga sam vidio iza stakla je bio Ruđer!!!!