Lokacija: Grand Canyon, dan 1.: Muke po putovanju

Ne zaboravite podržati crowdfunding kampanju kupnjom dokumentarnog filma Why do I hike. Kliknite OVDJE ODMAH :)

U 21:30 napustio sam Zagreb grleći najdraže, odlazeći autobusom za Beč. Nešto sam čak i odmorio u autobusu, a potom od 3 – 5 ujutro čekao drugi autobus koji me je prevezao do Schwechata – bečkog aerodroma. Kiša je cvilila, a 10-ak stupnjeva Celzija nisu tapšali po ramenu, kao ni činjenica da je pijana turska mladež haračila po autobusnoj stanici, pa sam morao dodatno biti oprezan.

Uslijedilo je 5 sati čekanja, a koje sam proveo spavajući na klupama, dopisujući se sa svojima i upoznavajući aerodrom, ta prvi sam puta bio ovdje. Valjalo je i ubiti oko, pa sam na stolicama u nekom zapećku aerodroma lijepo pridrijemao sve dok se baš ovdje nisu odlučili okupiti i pregrupirati putnici iz Koreje, njih stotinjak. Nisam se dao otjerati. Ležao sam na klupama poput lešine s jednim otvorenim okom koje je nadgledalo moj dragocjeni ruksak.

Došao je i boarding, a Finnairov Airbus A321 je spremno čekao da me prebaci do Helsinkija gdje sam shvatio da nisam cijelo vrijeme bio  okružen Mađarima, već Fincima čiji jezik ugrofinskih korijena jako podsjeća na jezik naših susjeda.

Dugo smo se odljepljivali od oblaka, kiše i magluštine dok nas mlazni pogon aviona nije izbacio iznad oblaka, gdje nema kajanja – kaže klišejski pop pjesmuljak 🙂

Umor me dobrano stjesnio u muku bivstvovanja čovjekom. Ne odspavaš jednu noć i već si drugi čovjek, već hvataš krivine, izmičeš, prigovaraš i hvataju te crnjaci….barem mene. Želio sam sročiti nekoliko misli o početku ove nove avanture, promljeti moždanim vijugama to mistično pitanje zašto hodam, no zaključio sam da u ovakvom stanju bolje da ne filozofiram.

Na letu iznad oblaka nisam mogao a ne primijetiti kako se gotovo sve poslužuje s ekološkim predznakom: drvene žličice za kavu, papirnate čaše za sokove, sokovi u tetrapaku. Finci….

Let je bio ugodan i nov. Zemlje iznad kojih sam letio do sada nisam vidio.

Let iznad Litve

Helsinki iz zraka

Helsinki, glavni grad Finske

Pašteta od medvjeda u ponudi helsinškog aerodroma….ne hvala!

Airbus A350 – 900 koji me prevezao iz Helsinkija do Los Angelesa

U Helsinkiju pak novi sigurnosni pregledi, (pre)skupa kobasa od losovine i ukrcaj u Airbus A350-900. Skučenih i neudobnih sjedišta nije me se dojmio, kao ni činjenica što sam sjedio u sredini aviona, krepao mi je ekran s filmovima, a baba ispred mene je zaključila da je baš zgodno našpanati svoj naslon meni u krilo i prignječiti mi koljena. Da joj vratim i ja sam nagnječio koljena onom iza mene.

Dakle, svi oko mene gledaju filmove, putanju aviona ili nešto treće, a meni crni ekran. “Evo sad ću resetirati!”, dobaci stjuardesa. Moš si mislit. Nije bed, još samo osam sati vožnje….. Turbulencije su mi bile sušta zabava, priželjkivao sam jače turbulencije samo da bude zabavnije, no nije ih bilo. Kad bi barem pao tlak u avionu pa da ispadnu one vrećice…to bi bilo jako zabavno, razmišljao sam. Spavati u avionu i ostalim sjedećim položajima ne mogu tako da sam bio osuđen na slušanje tutnjave mlaznih motora i škicanje u ekrane mojih susjeda. Srećom, djevojka do mene je imala istančan ukus za filmove pa sam s njom kriomice gledao romantične komedije. Morao sam, da ne popizdim.

Promatrao sam i jednog tuduma što je sjedio do prozora. Čim smo poletjeli spustio je roletu i nije je podizao do kraja leta. Da sam bar na njegovom mjestu, razmišljao sam, gledao bih oblake umjesto crnog ekrana i romantičnih scena poput one kada se na zabavi pojave tri bivša momka izvjesne romantične heroine i sva trojica žale što su jednoč prekinuli s njom. Ili ono kada shvati da je završila u krevetu na najjeftiniju spiku slatkorječivca koji joj priznaje da trpa što stigne i odmah tjera doma, na što se heroina iskreno divi njegovoj vještini. Zamisli, nije popizdila 🙂 Romantična je susjeda pogledala taj prvi film s titlovima, no na drugome ih je isključila. Nije joj se svidjelo što zajedno gledamo.

Da se upotpuni atmosfera sestra joj vrlo glasno hrče uz dodatak neugodnog zadaha koji se širio sa svakim novim hrktajem. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim o čemu se radi. Pomislio sam čak da se ponovno usro u pelene onaj mali što je plakao izvjesno vrijeme, no pokazalo se da nije.

Kad se sjetim da sam mogao gledati Bohemian rapsody, Aquamana ili Sherlocka Holmesa muka mi dođe. Čekaj, a zašto je uopće krepao ekran? Odlučio sam pogledati foršpan za film Through the never. Film o Metallici. Kad je Lars po starom običaju ubrzao One za 75 bpm-a ugasio sam uz misao – jeblo te ubrzavanje. I nakon toga je krepalo. Lars je kriv. It should have been Lars, ako razumijete o čemu govorim.

Jesam li spomenuo starog dedu koji je kampirao na WC-u? Stari Finac, ciglih 99 godina, brzine prosječnog puža golaća bi svakih 15 minuta protutnjao pokraj mene prema toaletu. Ne znam što je tamo radio tako često i tako dugo, no da je adolscent bio bih posve siguran….ovako dvojim.

Napokon kada smo sletili osjetio sam olakšanje. Klaustrofobija mrtvog ekrana, utrobe aviona i hrpe ljudi me napuštala.

Trebalo je ući u SAD. Prvo čekiranje putovnice na automatskom kiosku. Uspješno.