Santa Monica – Nabavka opreme i razgledavanje

Prvu noć sam spavao solidno. Buđenje u 1.30, pa onda opet oko 3 itd. Pokret je bio u 8. Malo u McDonalds na mCmuffine. Koreanci plaćaju, ne bunim se. Potom smo krenuli u nabavku ponešto opreme za snimanje. Moram priznati da me dobro izstresiralo s kojom su lakoćom Koreanci bljunuli 1700$ 🙂 Nakon tog stresa krenuli smo u Santa Monicu u trgovinu outdoor opreme imena Rei. Svaki fanatik planinarenja zna što je Rei, a  ako netko ne zna uskoro će saznati. Na putu do tamo puno se moglo vidjeti iz auta. Zastali smo na pacifičkoj obali i poznatoj Santa Monica beach.

Poslije plaže mali odmor uz tajlandsku hranu. Nisam baš pogodio odabirom hrane. Išao sam na zicera i promašio, no nije uopće bilo loše. Samo pomalo neegzotično.

Potom smo krenuli u Rei. Toliko toga je trebalo kupiti da mi je glava bila kao bas bubanj. Odakle početi? Najbolje je redom. Lampa, prva pomoć, filter za vodu….. Puno toga mi je trebalo i u jednom sam trenutku shvatio da se moj budžet topi. Čak sam ga i probio. Srećom, dio North face opreme nije bio odgovarajuće kvalitete pa su mi Koreanci kupili neke nove stvari poput šatora, vreće za spavanje, ruksaka i tenisica. Izabrao sam si sve što sam istraživao mjesecima, tako da nije bilo puno muke oko biranja. Jedino sam ruksak promijenio u odnosu na istraženo jer mi Osprey Exos težine 1 kg nije odgovarao.
Sve u svemu, osjećao sam se kao dijete u tvornici čokolade. Potrošio sam za mene brutalnu količinu love, nemam pojma gdje ću to sve strpati, a moj najveći pretrail strah (hoću li se prekrcati opremom) se ostvario big time 🙂

Nakon Rei-a otišli smo u drugi Rei. Morali smo kupiti neke stvari koje su nedostajale u prethodnoj trgovini.

Detaljan članak o opremi, a što vjerojatno zanima neke od vas (znam da ima gear fanatika među čitateljstvom (javite se :)) ću napisati kada dođem u San Diego. I sam sam radoznao što ću sve ponijeti, a što ne 🙂
Kraj dana smo proveli u izvršavanju obećanja iz veljače. Ako se sjećate Koreance smo žena i ja masakrirali količinama hrane kada su boravili u Zagrebu. Sada je došlo vrijeme za osvetu. Naime, odveli su me u korejski restoran imena Yellow cow.

Stolovi s roštiljima po sredini su bili obećavajući, a količine naprosto nisu bile normalne. Govedina, svinjetina, alge, lignje, čiliji, riža, kim chi, pivo s rakijom od bambusa i još mnogo toga, a sve to uz mantranje jednog te istog pitanja: mr. Horvat, is it good (uz otrovno-simpatični smješak).

Osvetili su se sa stilom. Ubijen sam se vratio u motel i srušio se u krevet…..i naravno, probudio se u…..pogađate – 3.