Unatoč drami s Covidom19 i mjerama koje su uveli uspaničeni vlastodršci, ova je godina za mene bila prilično uspješna. Prijavio sam svoj dokumentarac Why do I hike na velik broj festivala i među njima ubrao i pokoju nagradu.
Krenulo je s mađarskim Godolloem gdje sam izabran u službenu selekciju festivala. Potom Harkiv u Ukrajini gdje sam završio kao finalist. A onda je krenulo – Outdoor Foto and Film Festival u Kreševu i njihov žiri su odlučili da je moj film ove godine zaslužio Grand Prix. U jakoj međunarodnoj konkurenciji Why do I hike se uspio izboriti i pobjediti. Na ovom smo festivalu s filmom PCT, godina početka Tin i ja osvojili treće mjesto. Potom smo s filmom CLDT osvojili drugo mjesto, a evo, 2020. sam došao i do trona. Ovo je moja prva internacionalna pobjeda. Jako sam se razveselio.
Potom je uslijedio Mosor film festival. Trodnevni festival je okupio možda i najbolje outdoor filmove regije, ali svakako najbrojnije. Prvu večer me nije bilo, no u subotu sam došao i prisustvovao projekciji konkurencije. Ostao sam zapanjen kvalitetom određenih filmova. Posebno bih izdvojio film Velika planina Denali koja se bavi ekspedicijom dvoje Bošnjaka na sjevernoamerički najviši vrh. Napet i izvrsno montiran, film me je držao u neizvjesnosti do samoga kraja. Da stvar bude tragičnija, jedan od protagonista filma je nedavno izgubio život spuštajući se Neretvom na raftu. Emotivan i jak film.
Ipak, kada je Jurica Pavičić proglašavao pobjednika Mosorom se prolomilo moje ime. Nemalo dirnut prozobrio sam par rečenica okupljenima, zahvalio se i zahvalan nastavio družiti se sa starim, ali i novim prijateljima.
Tjedan dana kasnije Hrvoje Ivančić, Juraj Bubalo, Ruđer i ja smo zapičili na Croatian travel festival u Šibenik. Ivančić je upao u finale najboljeg putopisa, a ja u finale za najbolji film. Neću ulaziti u detalje i koliko smo se dobro zabavljali svi skupa, osobito Ivančić, Bubalo, Ruđer i ja.
Došlo je i proglašenje. Ruđeru su se znojili dlanovi: “Tata, jesmo li pobjedili?”, uzbuđeno je upitkivao.
Da, pobjedili smo. Damir Vujnovac je iz kuverte naslovljene “putnički film” izvukao moje ime. Eto, i treće prvo mjesto. Ta, sada sam uvjeren da sam učinio dobar posao.
Jedva čekam da podijelim film sa svima vama koji ga još niste vidjeli. Priznanja koja sam primio veliki su mi podstrek da nastavim dalje. Često se borim sa svojim sumnjama, dvojbama i pitanjima upućenima samome sebi, a koja uvijek dovode u pitanje sve što radim. Ovo je jedna pljuska samopouzdanja koja me već sada usmjerila na nove tračnice i uz koju planiram nešto novo i zanimljivo. No, pričekajmo još malo prije nego li vam otkrijem o čemu se radi.
Hvala svima na podršci!!!!!
Evo i obrazloženja s nekih festivala:
Obrazloženje žirija Mosor film festivala u sastavu Jurica Pavičić, Jasen Boko i Ivan Stanić:
Grand Prix Festivala žiri je jednoglasno dodijelio filmu Why (do I hike)” Nikole Horvata, Hrvatska. Nikola Horvat u ovom filmu kontemplira o motivima koji čovjeka tjeraju u planine, na „dugoprugaške staze“, a svoje iskustvo uspoređuje s onim drugih „hikera“ koje sreće usput. Izuzetno mudro napisan scenarij, koji promišlja filozofiju hodača planinama, ni u jednom trenutku nije pretenciozan i vješto izbjegava opće mudrosti, a kvalitetu mu dodaje odabir profesionalnog glumca – naratora. Kad se kvalitetnom tekstu doda izuzetan snimateljski rad, vješta dramaturgija i kvalitetna i dinamična, montaža dobije se atraktivan film, koji, kako i stoji u raspisu festivala:„promovira ljepotu i bogatstvo planinske prirode i kulture te planinarenja“
OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA NAGRADE DIJANA KLARIĆ, ŠIBENIK ZA KATEGORIJU NAJBOLJI PUTOPISNI FILM
(Žiri u sastavu Hrvoje Rupčić, Marin Bukljaš i Igor Zelić)
„Hiking veteran Nikola Horvat ponovno nas iznenađuje u još jednom ambicioznom projektu čije vrhunce osvaja s lakoćom i približava nas prirodi. Kako samim pothvatom, tako i snimateljskom tehnikom, dinamičnom montažom, promišljenim odabirom muzike koja još više dočarava nepredvidljivu moć planina, te naracijom na engleskom jeziku, film intrigantnog naslova “Why do I hike” ne zaostaje nimalo za grandioznim dokumentarcima kakve gledamo na popularnim programima poput National Geografica i Discovery chanela.
Kao i svaka dobro ispričana priča, Nikolin film može se gledati na više načina: jedan je, naravno, težnja čovjeka da savlada nepredvidljivu ćud prirode i ostvari zadani cilj unatoč nezaobilaznim preprekama koje ga snađu putem. A drugi, važniji način je, kako čovjek bez pomoći motornog stroja i mnogo potrošenog novca, može doživjeti nezaboravnu avanturu. Mnogo toga novog iskusiti. Promijeniti sebe. Promijeniti druge. Brinuti se za ekologiju. Vidjeti svijet drugačijim očima i na kraju potaknuti druge da krenu istim putem a vrate se s vlastitim iskustvom.“