KBS u Zagrebu
13 ožujka, 2016
Tenisice za prvih dvjestotinjak milja
20 ožujka, 2016
Svako putovanje nosi svoje opasnosti. Svaki je put specifičan i opasnosti su specifične. Susrećući se s ljudima prvo što me pitaju je bojim li se medvjeda. Tada ih prenerazim odgovorom da je susresti medvjeda privilegij. Dakle, mnogo je mitova kada govorimo o opasnostima na putu. Vjerujem da će se kroz godine koje nam slijede još Hrvata ili ostalih ljudi s ovih prostora odvažiti na neki od dugoprugaških pješačkih putova, napose PCT, te bi im ovakvi članci mogli biti od koristi u samoj organizaciji svoga putovanja, ali i u razbijanju mitova – proces kroz koji sam i sam prošao. Iako još nisam na putu, načitao sam se mnoštva literature o ovim opasnostima, pa bih mogao reći da imam knjiško znanje koje ću utvrditi ovim člankom 🙂 Stoga, krenimo redom kako koja opasnost dolazi sa svakim osvojenim kilometrom.
- Čegrtuše – mit – 1
– realna opasnost – 7
Već na samom startu – u Campo-u, moguć je susret s ovim zmijama. Štoviše, susret će se dogoditi prije ili kasnije. Srećom, zmije se boje ljudi i nisu agresivne ne dirate li ih, a čegrtuša kao special feature ima čegrtaljku koja zvuči kao čajnik dok ispušta paru (ako je za vjerovati hikerima). Bitno je nekoliko stvari – ne imati slušalice u ušima, imati otvorene oči – osobito za vrijeme sunčanih dana, ne zavlačiti ruke iza kamenja i stijenja. Kod susreta treba zaobići zmiju poštujući njen prostor i nikako je ne ubiti. Zmije imaju važnu ulogu u eko sistemu – tamanjenje glodavaca koji imaju tendenciju brzog razmnožavanja i širenja boleština.
2. Toplotni udar – mit – 1
– realna opasnost – 8
Pacific crest trail svoj južni start ima 70 milja od San Diega. Po definiciji taj prostor je pustinja. Ima pijeska, temperature su visoke i na snazi je kronični manjak vode. U travnju su prosječne dnevne temperature od 22-25 celzijevih stupnjeva. To i ne zvuči tako mnogo, no na suncu se ta temperatura itekako može popesti. Dobar dio puta ne postoji sjena, pa se zna dogoditi da čovjek hodajući provede i 12 sati na suncu i temperaturi od oko 30-35 stupnjeva. Kada se sve zbroji to je savršen recept za sunčanicu ili toplotni udar. Da bi se tome doskočilo postoji par trikova. Nošenje kišobrana – iako zvuči bedasto ovo je izvrsna ideja. Kišobran zapriječuje direktne sunčeve zrake da udaraju u glavu, odnosno štiti od pregrijavanja glave što je ključna stvar. Krema za sunčanje je i nama poznati trik. Treće, od 11-16 valjalo bi odmarati, po mogućnosti u hladovini. Dakle, hodanje se preporučuje rano u zoru i poslijepodne. Neki preferiraju noćno hodanje. Za početak mi to ne pada na pamet, no kad mi dosadi pustinjske vrućin razmotriti ću tu opciju 🙂 ….i naravno voda….što nas vodi do sljedeće točke!
3. Dehidracija – mit – 1
– realna opasnost – 10
Pustinja je prvenstveno pustinja jer u njoj nema vode…..iako je uljepšava, prema Malom Princu, to što se u njoj krije bunar. Već prvoga dana hodanja od Campo-a hodač mora ponijeti cca 6 litara vode – jer naprosto nema gdje natočiti. Takva je situacija dobrim dijelom pustinje, osobito što se bliže priđe Mojave pustinji. Kažu da je za svakih 5 milja potrebna 1 litra vode. Svake godine deseci hikera se preračunaju i ostanu bez vode. Tada slijedi dehidracija, a to je vrlo opasno. Kako uopće znati da sam dehidrirao? Mokraća je gotovo smeđa, usta su suha i ljepljiva, glavobolja, žeđ (očito), vrtoglavica. Trikovi govore da treba pozorno čitati upute s karte i s aplikacija koje se dnevno ažuriraju, te se nikako ne pouzdavati u vodu koju s vremena na vrijeme ostavljaju trail angeli.
4. Giardia – mit – 3
– realna opasnost – 8
Na putu nema uvijek pitke vode. Ipak, to ne znači da moramo nositi enormne količine vode u ruksaku. Upravo zato postoje filteri, tablete ili UV čistači. Naime, već kako kome odgovara hikeri moraju sa sobom nositi prijenosno pomagalo za pročišćavanje vode. U mom slučaju, i u slučaju većine, to će biti Sawyer squeeze i tablete kao back up. Drugi koriste Steripen – UV čistač ili pak samo kemijski tretiraju vodu. Ipak, voda se treba dobro odvagnuti prije nego li se filtrira. Ukoliko je zagađena kravljom balegom ili se samo nalazi u području gdje ima puno stoke, valjalo bi zaobići izvor. Isto tako, ukoliko se u vodi nalazi životinjski kadaver ili je pak prepuna algi ne bi trebalo posezati za tom vodom. Takva voda je prepuna virusa i bakterija. Jedna od najčešćih je Giardia. Oboli li hiker ta će ga životinjica satrati sa zemljom – povraćanje, slabost, glavobolja, proljev. Za taj sam slučaj nabavio tablete Medazol i nadam se da mi neće trebati. Hikeri se s vremenom često opuste pa ne filtriraju vodu, već oštrim okom procjene stanje vode. Ta je tehnika vrlo neuvjerljiva i riskantna.
5. Krpelji – mit – 1
– realna opasnost – 5
Krpelji su opasni zbog lajmske borelioze. Dobro poznati kružni otok koji nastaje nakon uboda krpelja je jasan znak oboljenja. Ključna stvar je na vrijeme otkriti krpelja i skinuti ga pincetom – nježnim rotiranjem. Ukoliko se skine u roku par sati oboljenje nije moguće. Kao preventivu dobro je zaštiti se repelentom, te na kraju dana temeljito pregledati tijelo.
6. Pume – mit – 5
– realna opasnost – 2
Pume su prisutne na dosta dugačkom dijelu puta. Hikeri ih vrlo rijetko viđaju, ali se vjeruje da pume vrlo često viđaju hikere. One operiraju uglavnom noću i neki su noćni hikeri svjedočili da su bili praćeni od strane ovih mačaka. Dogodio se i pokoji napad, i to uglavnom na žene – manji plijen, no niti jedna smrt nije zabilježena. Preporučuje se da se hoda u gupi od 2 ili više hikera, jer napadi su se događali isključivo kada su hikerice solirale. Ako se susret dogodi treba biti glasan, dignuti ruke, mahati štapovima. NE BJEŽATI! NE OKRETATI LEĐA!
7. Medvjedi – mit – 10
– realna opasnost – 2
Ovo je mit svih mitova. S dolaskom u Sierra mountains broj životinja koje susreću hikeri se umnaža. Život u Sierrama buja. U tom raju najveći trofej za oči su medvjedi. U Sierrama nema grizlija. Tamo obitavaju crni medvjedi. Manji su i plašljiviji. Ne žele imati posla s ljudima, osim ako im mogu popaliti hranu. Jednom nahranjen medvjed od strane ljudi, pa makar se i samoposlužio mora biti usmrćen. Upravo zato u Sierrama je obavezno nošenje bear karnistra. Plastične posude u kojoj se drži sva hrana, a koji se prije spavanja odbaci 20-ak metara od šatora, pa koja životinja hoće neka proba otvoriti. Neće uspjeti. Ipak, pojede li vam medonja hranu izlažete se opasnosti, a ako pritom uđe u šator i napravi rusvaj i potrga opremu (a hoće) pakirajte se kući. Pri susretu s medvjedom vrijede ista pravila kao i za pumu. Biti glasan je ključ uspjeha. Treba dati priliku da medvjedi pobjegnu. Nadam li se prijateljskom susretu s medvjedima? O da 🙂
8. Snijeg – mit – 2
– realna opasnost – 6
Dolazak u Sierre je dugo očekivana stvar u životu thru hikera. Nakon sušne pustinje i vrućine situacija se drastično mijenja. Život postaje dobar, a ljepotama nema kraja. Ipak, u El Nino godinama (koja je i 2016.) snijeg u Sierrama zna pasti čak i u travnju. I to ne 5-10 cm, već padne i do metra, pa i više. Takva je bila 2011. godina. U takvim trenucima život hikera se mijenja. Put postaje zameten snijegom i orijentacija je uvelike otežana. Kretanje po dubokom snijegu je izuzetno naporno, a noge su po cijele dane mokre…i to barem do koljena. Takva situacija zahtjeva dodatne količine hrane u naprtnjači, ali i ponešto opreme za snijeg. Kod prelaženja prijevoja postoji mogućnost odsklizavanja u strme ponore, što može biti i fatalno po hikera. Iskusni kažu da je mudrije hodati rano u zoru kada je snijeg zaleđen na površini i hiker ne propada u duboki snijeg. Isti ti savjetuju korištenje micro spike dereza, ali i cepina. Sve u svemu snijeg u tim količinama nije nimalo zabavan i najiskrenije se nadam da će PCT class of 2016 biti pošteđen ježevih muka po snijegu.
9. Prelaženje nabujalih rijeka i potoka – mit – 5
– realna opasnost – 5
Po dolasku u Sierre okoliš se drastično mijenja. Najuočljivija i najdobrodošlija promjena u odnosu na pustinju je pregršt vode. Snijeg koji se topi natapa zemlju, a potočići postaju divlji i opasni. Osim mokrih nogu, to znači i prelaženje tih nabujalih voda. Ključ prelaženja je tehnika. Prelazi se okrenut suprotno od struje, bočnim hodom, lagano nagnut naprijed, sa štapovima u rukama i tenisicama na nogama. Ukoliko se dogodi pad skidaj ruksak s leđa i spašavaj živu glavu. Kako bi se zaštitila oprema (bez koje nema nastavljanja putovanja) ruksak je dobro iznutra obložiti vrećurinom za smeće (trash compactor bag) koja će štiti sve skupa od vode, a i djelovati će kao air bag, tako da ruskak neće potonuti.
10. Udar groma – mit – 4
– realna opasnost – 5
Oluje u planinama nisu niti šala, niti rijetkost. Kao što bi rekao moj prijatelj: Oluje su poput žena – kada dolaze vlažne su i divlje, a kada odlaze odnesu ti kuću i auto. U ovom slučaju šator i tenisice. Kako bilo, gotovo svaka planinska oluja ima tendenciju biti grmljavinska. Osim što takve pojave protresaju utrobu i uzrokuju jezu, mogu biti i smrtonosne. Trik broj jedan kaže da slušaš vremensku prognozu i ne ideš u olujno vrijeme svjesno. Zatim, uslijed nevremena se treba maknuti s čistina i s vrhova. Valja se sakriti u šumu, podalje od visokih i izoliranih stabala i stijena, ali opet dovoljno blizu da grom opali u njih ukoliko udari u blizini. Idealne su neke zavaline. Ukoliko nema drveća potraži suhi komad zemlje i sjedni na podložak za spavanje, ne skidaj cipele, privuci koljena tijelu i pokrij uši. Nemoj lijegati na pod. Neka površina kojom dotičeš zemlju bude minimalna. Ne ulazi u šator i izbjegavaj područja s puno vodenih tijela.
11. Šumski požar – mit – 1
– realna opasnost – 6
Svakog ljeta Kaliforniju poharaju požari ovakvog ili onakvog intenziteta. Zbog tog razloga vatrogasne službe zatvaraju određene dijelove PCT-a, tako da se izbjegnu nepotrebne žrtve. Izuzetno je bitno poštivati zabrane i zaobilaziti požarišta, odnosno biti informiran o širenju vatre.
12. Ozljeda nogu – mit – 1
– realna opasnost – 6
Od svih dijelova tijela noge na dugoprugaškim turama najviše trpe. Jedan krivi korak može okončati vašu avanturu u hipu. Statistika govori da su se ozljede nogu, točnije gležnjeva, umnožile otkako su hikeri shvatili da je ugodnije hodati u tenisicama u odnosu na gojzerice koje štite gležnjeve, ali imaju mnoštvo drugih nedostataka. Trik je jednostavan – hodanjem ojačaj zglobove. Lako napisat – teško provest u djelo. No, ono što čovjek ne napravi u pripremama trail će napraviti umjesto njega na licu mjesta. Drugi trik su steznici, no treba imati mjeru da se mišići ne omlohave, a četvrti trik su štapovi za hodanje s obaveznim korištenjem strapova. Ovaj potonji trik se mora ozbiljno shvatiti. Opterećenje na zglobove nogu se korištenjem štapova drastično smanjuje i na 4300 kilometara ispadne da štapovi sačuvaju tone i tone pritiska na zglobove.
13. Babaroga – mit -100000
– realna opasnost – 0
Noću, kada se čovjek nalazi sam uslijed nepregledne šume i kada iscrpljen poput radnog konja nepomično leži u potpunom mraku, njegova okolina poprima novu dimenziju. Tada iz svoje rupe, navodno, izlazi Babaroga. To je stvorenje odgovorno za svaki noćni krckaj grančice, ono pomiče grane vamo i tamo, ono bubnja u daljini ne bi li vam utjerao strah u leđnu moždinu. Taj je pasji skot najčešće popraćen zvučnom kulisom zavijanja vjetra, poput kakvog filmskog lika. Njegovi ekstremiteti škripe poput grana koje se taru na vjetru. Ponekad trčkara živahno, sitnim koracima poput vjeverice, a drugi put tromo i otežala koraka poput kakva umornog hikera koji sam radi noćnu turu. Glasa se poput udaljene grmljavine. Prepreden je i oprezan. Teško ga se može vidjeti, ali on je tu – noćna opasnost par excellance.
I to je to. Naravno, postoji opasnost i od pada aviona, ateriranja satelita na glavu hikera. Pijani hillbiliji također predstavljaju opasnost, kao i neoprezni vozač kamioneta ili downhill biciklist. No, paranoja nije zdrava. Vjerujem da će se ova lista mijenjati kako ću putovati. Biti će zanimljivo usporediti je, a ukoliko mi se dogodi koja od spomenutih opasnosti, osobito neka s visokim koeficijentom “mit”-a, kao na primjer ova potonja, eto razloga za sprdnju 🙂
