Nakon visemjesecnih priprema, pregovora i cekanja napokon je dosao dan polaska. 19.4.2016. u 12:30 sati.
Uvertira samom polasku je bilo visednevno oprastanje od dragih mi ljudi, a posebice od zene i sina. Malo je reci da je bilo srcedrapajuce. U tim trenucima covjek se preispituje je li ispravno odlucio i treba li ici. Kupujuci posljednje sitnice prije aerodroma rekao sam zeni: nisam normalan, ta kuda ja to idem.
Potom je usljedio, vjerujem, najtezi dio PCT-a – fizicki rastanak, a potom i emotivni krah. Da stvar bude teza, kada sam poletao pokraj piste na makadamu su me uzdignutim sakama ispratili brat Miro i necak Fran. Ne znam zasto, ali ta me slika dvojice nijemih, ali dragih pozdravljaca emotivno posve preplavila i dala novi smisao i hvala vam na tome, spoterske legende. Jer, naime, nije ovo samo moje putovanje. Puno je ljudi u mom ruksaku, ali u onom najpozitivnijem mogucem smislu.
Uslijedio je let za London.
Potom transfer na Heatrowu. Gate 5, terminal C. Aerodrom “nije” velik, izmedju terminala vozi aerodromska podzemna zeljeznica.
Nazalost, po ukrcaju u Airbus 380 sam shvatio da ne sjedim do prozora, pa sam bio primoran gledati filmove. Pogledao sam film Everest. Svaki drugi lik u filmu nosi The North Face opremu. Odmah sam se sjetio samoga sebe kojeg ceka oprema istog proizvodjaca u SAD-u 🙂
Nakon 11 mukotrpnih sati sletjeli smo u Los Angeles. Slijedio je susret s customs officerima. Kao i na razgovoru za vizu, natprosjecno dugo me ispitivao. Stresa radi, Kinezu prije mene je odbijen ulazak u SAD. Kuda, zasto, odakle i dokle? Sve je zelio znati. Ipak pustio me u drzavu uz datum 18.10.
Na izlazu su me docekali Koreanci, njih dvojica. Zatim pravac motel gdje me docekala oprema. Vecina opreme je odlicna, no sator, vreca i ruksak ne valjaju. Big three su mi dali nezadovoljavajuce tezine ili funkcije. Sator (1.6 kg) i ruksak (2 kg) preteski, a vreca nedovoljno topla (gradirana na 2 C). Dogovorismo da sutra idemo u REI kupiti novo.
Poslije smo skoknuli u obliznji meksicki restoran i dobro se najeli.
Dan od 24 sata sunca je zavrsio spavanjem, odnosno budjenjem svakih par sati. Jet leg nadolazi 🙂
0 Comments
A evo nikad se nismo čuli ni vidili ali sritno i pametno na putu. Očekujemo da nesto napises kad budes mogao. Pozdrav, Sinisa
hello, slušao intervju na katolickom radiju, drzim fige 🙂 samo naprijed, velika podrška…
Hm… meksička hrana, a tortilla, chile?! No manches… 🙂
Samo naprijed Nikola