Zbogom frende…

Sjećam se tog 14. travnja. Kretali smo s CDT-om s američko-meksičke granice. Uočio sam tog tipa, imao je dugu kosu i pletenice, kaubojski šešir i kameru na naramenici ruksaka. Sve što treba da meni privuče pozornost. Oduvijek sam cijenio muškarce s dugom kosom. Imati olibričenu glavu je easy way. S kosom si faca. Potom taj šešir. Činio ga je ozbiljnijim nego je bio. A kamera, ta i sam sam nosio sličnu pa sam ga i pitao snima li, na što je rekao da mu je fokus fotografija.

Odmaglio je ispred mene i nisam ga vidio sve do jednog jutra kada se pojavio na jednoj stajanci za doručak izgrebanih nogu do krvi i smiješkom na licu. Bushwacking, reče smijući se kao da je škakljalo zadobiti takve grebotine. Zarazna energija. Pričajući što se dogodilo i kako je zadobio ogrebotine čovjek bi poželio proći istim putem.

I onda je opet odjedrio i nisam ga vidio neko vrijeme. Spuštajući se k nekom izvoru vode, ili bolje reći kaljuži, eto ga, sjedio je uz drvo smijući se. I on se meni obradovao. Mogu li te uslikati za dugo sjećanje, upitao sam. Ostao je kampirati uz stabla.

Kada sam došao na Davilla ranch na raspolaganju su mi bila jaja i krumpiri. Pripremao sam pommes i jaja za sebe i Shreddera. Potom se pojavio još jedan hiker, pa još jedan, i svima sam pripremio od obilja. Zadnji se pojavio Cutie. Više nisam imao oguljenih krumpira pa sam ga zaposlio misli li jesti. “Guli krumpire.” Nije dvojio i začas sam imao puni lonac oguljenih i nasjeckanih krumpira. Poslužio sam ga pošto sam pripremio hranu, a osmijeh mi je bio najveća nagrada. A njegov je osmjeh baš bio iskren.

Alex Cahoy – Cutie with a bootie. Susretali smo se često. Odmarao bi uz put, ili pak kampirao dok bi ja još udarao hodnjom pokoju milju za taj dan. “Zašto hodaš samo 20 milja na dan kada bi mogao udarat i po 30?”, upitao sam ga radoznalo. “Ograničio sam se na 20 i onda stajem. Ne želim prerano doći u Colorado.”, s osmjehom mi je objašnjavao. Takav dugonog je mogao i 40 milja odvaljivat, ali je odlučio uzimati od traila maksimum. Hodati taman koliko treba da na trailu bude dugo i kvalitetno.

U Pie town smo došli isti dan. Teta Nita nas je povela u restoran i onda trgovinu. Cutie je kupio baksu od 24 pive. Gledao sam ga u nevjerici. “Neću sve popit, prodavat ću hikerima.”, reče ni ne sluteći moju reakciju. “Ti si prljavi kapitalist.”, uzvratio sam šaleći se. Cutie je bio tip osobe za koju znaš da će shvatiti šalu. Volim takve ljude. Nema puno filozofiranja. Lupiš ga po prstima, a on ti vrati s osmjehom. “Tako je, ja sam prljavi kapitalist i upravo ću se obogatiti.”, smijao se. Naravno, pivo je prodavao za kupovnu cijenu, tek da vrati uloženo. Hikeri su s oduševljenjem kupovali Cutieovo pivo. Baksa je planula.

Došao je u Chamu dan nakon mene i sparkirao svoj tarp nedaleko mog šatora. Hladna fronta koja je tuda prolazila nas je dobro zakočila pa smo tjedan dana čekali poboljšanje vremena kako nas snijeg ne bi obeshrabrio u visinama Colorada. Uvijek je bio u kratkim hlačama i gledajući ga bilo mi je hladno, no Cutie je to odrađivao kao da je vrućina. Niti njegov tarp nije odavao dojam da je pod njime toplo spavati pa ga niti jednom nisam čuo da gunđa. Nije bio poput mene pa da prigovara. Sve je podnosio velikom lakoćom.

Iskorištavao sam vrijeme čekanja da uzmem intervjue od hodača. Promatrao sam ga iz svog šatora kako bezbrižno odmara pod svojim tarpom. Bilo je hladnjikavo i nerado sam se micao iz svoje gajbice, no tada sam učinio nešto na čemu ću biti zahvalan još jako dugo. Ustao sam se i upitao ga za intervju. Nije dvojio. “Naravno!”, reče sa smješkom. Dugo smo razgovarali s upaljenom kamerom pokraj nas. Pokušavao sam iz njega izvući sve poteškoće koje sam i sam prošao, no Cutie je to sve odradio rutinski pa nisam dobio što sam tražio. No, dobio sam Cutiea. Original, baš kakav je bio. Snimke će ostati za povijest…i njegovu obitelj kojoj sam ih poslao.

Te smo večeri cugali u birtiji. Volio je pivo. Zanimljivo je zborio. Drugo jutro pak zajedno na doručku gdje sam mu pokazivao fotografije nekih zemljišta koje bih rado kupio u Hrvatskoj. Interesirao se oko cijena i lokacija. Ili ono kada sam mu objašnjavao da se Knorr ne čita Nor već Knorr. “Zar onda da čitam i knoleđ (knowledge/znanje)?”. “Naravno!!”, rogoborio sam smijući se. Sljedećeg jutra sam mu zapovijedio: “Potpiši mi šator, ipak je to CDT top hikers list.” Eno, i danas stoji potpis na dnu šatorske tkanine, najniže od svih hikera, izdvojen.

Kada smo napokon krenuli u Colorado bilo je to hrpimice. Bio sam među prvima tog dana, no spor, kao i uvijek. Stao sam nakon sat i pol da malo ulovim zraka. Prošle su Dictionary i Crosscreek, a ubrzo i Cutie. “Heeeey, Cutie!”, doviknuo sam. “Heeeey, Tesla!”, uzvratio je. Bio je to naš posljednji susret. Bio je 25.5., a 9.6. su ga pronašli mrtvog u šatoru nedaleko Lake Citya. Ja sam tih dana hodao istočnom rutom Collegiatea smatravši tragedijom to što nam nisu dostavili pizzu na trail.

Došavši u Leadville pristupio mi je Cash i upitao me jesam li čuo za Cutiea. Čim je izgovorio tu rečenicu znao sam što je. Te dvije sekunde između pitanja i odgovora sam znao. Propao sam od šoka. On je bio moj hiking buddy, jedan od mojih ljudi na trailu i sada sam se suočavao s odvratnom informacijom da je umro. Nismo znali od čega niti zbog čega, a to je činilo cijelu situaciju još mučnijom. Njegova obitelj niti nakon obdukcije to ne zna. Cutie je naprosto umro u šatoru. Nije stisnuo SOS gumb, stvari su mu bile uredno složene uz njega. Cutie je umro u snu, u činjenju onoga što ga je najviše veselilo. No unatoč tome, rupa je ogromna. Otišao je jedan od nas. Štoviše, jedan od najboljih od nas, s 32 godine. Cijela je CDT zajednica, klasa 2022. do temelja uzdrmana. Danima sam hodao sa samo jednom mišlju u glavi. Krize su zadobile novu dimenziju na mojoj hodnji. Nakon Leadvilla više ništa nije bilo isto. Iskra se gasila.

Cutie, stara kapitalistaro, ostati ćeš u sjećanju. Gdje god da sada jesi ne zaboravi da se Knorr čita s K. Zbogom, frende!